субота, 30. јул 2011.

Glava četvrta: Vreme leči


  
Završimo započeto



    Kiša je prestala isto tako naglo kako je i počela. Onda je dunuo vetar. Razneo je oblake. Ukazalo se nebo, čisto i plavo, umiveno kišom. Sunce je sijalo i barice su brzo isparile. Radijacija je otišla duboko u zemlju.
    Nova trava je nikla veoma brzo. Zelena, čista.
    Ogrtače su iprali vodom u kojoj su rastvorili sodu bikarbonu nadjenu na policama. Osušili su ih u dvorištu na povetarcu.
    Na radio-stanici su čuli da radijacija, nošena vetrom, polako napušta njihov kraj.
    Preživljena katastrofa nije bila razlog njihovog odlaska do Kamengrada, u crkvicu na brdu. Monahov san je bio samo san. Ili nije? Saznaće, ako odu tamo gde su naumili. Ali kako? Monah je i dalje bio u komi.
    Svanulo je. Marija pogleda kroz mutno prozorsko staklo. Vetar, koji je sinoć duvao, oduvao je lišće sa grana i sada ga je nosio dvorištem. Zelena trava, tek nikla i žuto i suvo lišće izgledalo je tako čudno.
    Tihi uzdah ču se iza njenih ledja. Marija pretrnu. Lagano se okrenu i pogleda pravo u Monahove širom otvorene oči.
    -Probudio si se- glas joj je zastajao u grlu od uzbudjenja.
    Potrčala je vratima, otvorila ih i pozvala prijatelje. Zatim je pritrčala krevetu na kome je ležao još uvek nepomično Monah. Samo su se oči pokretale od jednog do drugog, začudjene, širom otvorene i pomalo uplašene.
    -Živ si- progrca Marija sedajući na krevet kraj njega.
    -Živ si- jedan po jedan ponavljali su njene reči i stiskali mu ruke.
    -Živ sam- s’ naporom izgovori Monah.
    Opšta radost zavlada medju njima. Svako je hteo da kaže po nešto. Ispričali su Monahu šta se dogodilo. On lagano diže ruku i dodirnu obraze. Dvonedeljna brada već je postala paperjasta. Marija stavi ruku preko njegove. On je steže.
    -Gde smo?- upita.
    -U baraci, u kampu.
    -Koliko?
    -Dve nedelje!
    -Kakvo je vreme napolju?
    Obavestili su ga o svemu. O vremenu, o stanju u selu, vestima koje su čuli na radio-stanici.
    -Završimo započeto- reče on. –Idemo dalje, čim budem stao na noge. Pomozite mi da ustanem.
    Pavle pridje i pruži mu ruku. Monah je stisnu. Marija ga je pridržavala s druge strane.
    -Prvo sedi neko vreme- reče ona.
    On tako učini. Marija kleče ispred njegovih nogu i poče da masira ukočene mišiće listova i stopala. Bolelo ga je kako je krv prolazila kroz dotad nepokretne udove sve više i više.
    Onda spusti lagano noge niz krevet. Blago mu se zavrte u glavi. Pruži ruke Pavlu i Mariji i polako, sasvim polako, stade na noge. Uzvik oduševljenja svih oko njega odjeknu sobom.
    Monah je stajao u ljuljao se trudeći se da se ne onesvesti. Onda sede.
    -Ne mogu više- reče.
    -Nije ni čudo, ali ćeš vežbati stalno, sve dok ne budeš mogao da se krećeš sam.
    On klimnu glavom.
    Čudo se dogodilo. Monah se vratio svojim prijateljima. Uskoro će krenuti dalje.
    Prolazili su dani. Monah je vežbao stalno. Osećao se kao malo, tek prohodalo dete.
    Uveče bi razvijali kartu preko stola i okupljali se oko nje. Gledali bi puteve prema sledećem brdu i tražili onaj koji vodi do crkvice.
    Sa seljanima su bili u stalnom kontaktu. Zahvalni ljudi su redovno dolazili u njihovu baraku i donosili sveže meso, jaja i mleko. Zauzvrat su dobijali konzerve, slatkiše i lekove.
    Svi zajedno često su sedeli oko stola gledajući u razvijenu kartu.
    Uskoro, sa njima je za sto seo i Monah. Kretao se još uvek sporo, ali sigurno. Misli su mu postajale sve brže, sećanje mu se vraćalo.
    Jednog dana dok su sedeli za ručkom, u baraku udje Djordje. Lice mu je bilo zabrinuto. Odbi da jede, ali zatraži da popije kafu.
    -Rekli ste da idete do crkvice kod Kamengrada- reče on.
    -Tako je.
    -Onda se uzalud trudite.
    -Nemoguće!- Monah gotovo jeknu.
    -Moguće.
    -Kako to?
    -Odatle se i vraćam. Crkvica je delimično srušena. Nema nikakvog oltara, pehara ili knjige. Možda je nekada i bilo, ali niko o tome ništa ne zna. Pitao sam seljane. Ta crkvica je bila skoro sasvim napuštena. Do svoje smrti živeo je u njoj stari sveštenik. Ljudi su samo za velike praznike dolazili u crkvu. Sveštenik je u vrtu gajio povrće i tako preživljavao. Zimi je zimovao u selu, svaki put kod drugog seljanina i samo za Božić otvarao je crkvu. Niko se ne seća ni putira ni knjige. Pričešćivao ih je doduše iz jednog putira, ali taj nije stajao u crkvi, već ga je nosio sa sobom. Bio je običan, bez pozlate i ukrasa. Knjigu niko nije video. Otkad je on umro pre dve godine, niko se nije  pričešćivao, nije bilo krštenja niti venčanja u crkvi. Ljudi su tražili da se pošalje drugi sveštenik, ali on nije dolazio. Zato mnogi smatraju da je sve ovo što se desilo posledica zla koje je nastalo, u nedostatku vere, u Kamengradu i okolini, pa i njihovom selu.
    -Krećemo sutra. Lično smatram da to što se dogodilo nema veze za crkvicom, već pre sa ljudskim faktorom – promrsi Monah.
    Svi klimnuše glavama.
    -Počnite pripreme za put. Napunite kamion gorivom, ponesite deo konzervirane hrane i obavezno radio-stanicu. Svako neka pregleda svoje oružje i ponese dovoljno municije. Za svaki slučaj, ponesite i gumene kabanice, i čizme i one tamne naočare koje ste pronašli u ormanu. Sunce je jako tokom dana.
    Ujutru, još pre zore, svi su bili na nogama. Seljani su se takodje probudili. Doneli susvež hleb za putnike i došli da se pozdrave. Radoznalo su zagledali kamion i pripreme za putovanje. Pomagali su pri utovaru.
    Na kraju su se pozdravili.
    -Neka vas sreća prati.
    -Srećno ostali i čuvajte se.
    Natovaren, kamion je brektao putem. Zasad je sve dobro funkcionisalo, iako ga niko duže vreme nije vozio. Pavle poče da pevuši neku pesmicu. Uvek je pevao kad je vozio. Do njega je sedeo Monah sa kartom na kolenima. Otpozadi, pod ciradom, sedeli su ostali.
    Prolazeći kroz selo, mahali su seljanima. Osećali su kao da napuštaju svoj dom, iako u tom selu nisu bili suviše dugo. Nesreća veže ljude za neka mesta i druge ljude.
    Izadjoše iz sela na put koji je peo dalje u brda. Zavlada tišina. Svako je sedeo zadubljen u svoje misli. Osećali su se prepušteni sami sebi.




Dolazak na cilj

    Put je vijugao izmedju borova oprljenih, požutelih vrhova. Razbacane šišarke ležale su svuda po putu. Okolina je izgledala sasvim drugačije od one koju su napustili. Kao da su došli iz jednog sveta u drugi. Popločan kamenom, kao velika kamena zmija, put kao da nije imao kraja. Nije bilo veverica da skaču po drveću.
    Sunce je peklo sve više i više. Razbijen ozonski omotač i kosmička radijacija učinili su da tek iznikla trava počne da žuti i da se suši.
    Znoj im je tekao niz lice. Sedeli su pod ciradom koja je pružala neku vrstu zaštite od sunca i u isto vreme ih prosto gušila na ovoj vrelini. Ni ptice nisu letele nebom niti se čuo njihov cvrkut. Po neki beli oblačak se video na nebu, ali i on kao da je dremao na vrućini. Zato su sa obe strane puta jata mrtvih ptica, kao gomile crnih, perjanih lopti, ležale na sve strane.
    Popiše po malo vode koja se odmah u njihovim telima pretvori u znoj. Sada su bili još žedniji.
    Nigde mesta da stanu i sklone se u hladovinu nekog bora da bi se izvukli iz paklene vrućine pod ciradom. Oblizivali su suve, ispucane usne.
    U kabini Monah otvori prozor. Vreo vazduh udje i prosto im opeče lica.
    -Zatvori prozor. Zapalićeš kartu od ovolike vrućine.
    Ni teško putovanje nije sprečavalo Pavla da se našali.
    -Još malo, prijatelju, još malo.
    Iza sledeće krivine bilo je dovoljno mesta da zastanu. Nakrivljena stena iznad puta stvarala je bar malo hladovine. Svi požuriše da izadju iz vozila.
    Otvoriše još nekoliko boca vode i popiše ih za tren.
    -Čujete li?
    -Šta?- upitaše svi u glas.
    -Kao da voda žubori.
    -Udarila te sunčanica, druže.
    -Slušajte!
    Zaista, negde iz dubina, čuo se udaljeni žubor vode.
    Monah brzo razmota kartu. Nije bilo nikakve vode na njoj, osim jezera sa druge strane brda.
    -Mora da postoji podzemni tok ispod brda kojim se puni jezero- reče on.
    -Pa dobro, bar smo našli vodu ako nema čaše- zagundja Pavle.
    -To nije čaša, to je putir- reče važno Petar.
    -Sve je isto- zaključa Luka.
    -Pa i nije- reče Marija. –Čaša je od stakla, putir nije.
    -Nema veze, pije se iz oba- preseče priču Marko.
    Iako im nije bilo do smeha, svi se nasmejaše. Posedaše u hladovinu ispod visoke stene. Vreli vazduh im nikako nije dozvoljavao da se osveže i u hladovini. Monah uze dvogled ispod sedišta i poče da razgleda okolinu. Vrući metal prosto mu se zalepi uz lice.
    Nepregledna šuma četinara i put koji je vijugao kroz nju ukazaše se pred njim. U daljini se nazirala grupa čempresa, a deo jezera je odbijao sunčevu svetlost kao ogledalo. Brežuljci, šume i negde daleko, jedva dostupne oku, videle su se visoke gradjevine Kamengrada.
    -Još malo i stigli smo.
    Svi su živnuli na te reči.
    -Ako smo se odmorili, da krenemo odmah dalje. Nema razloga da gubimo vreme.
    U tom trenutku, krešteći, iznad njihovih glava proleteo je orao u brišućem letu. To je bila prva ptica koju su videli posle katastrofe, ako se ne računa ona gomila kokica u selu, čija su jaja bila žuta i ukusna i gomila mrtvih ptica kraj puta. Kada mu ta misao prodje kroz glavu, Petar se obliznu i shvati kolike je gladan i koliko mu je muka u isto vreme.
    -Da pojedemo nešto- predloži on.
    Svi su se složili da jedu pre polaska. Nisu bili preterano gladni zbog vrućine, ali pitanje je kada će jesti sledeći put i da li će, kad stanu, sve biti tako mirno kao sada. Ko zna šta ih još čeka na putu?
    Brzo su jeli, kao da ih neko goni. Posle jela, spakovali su ostatke, popili po malo vode i smestili se u kamion.
    Pavle je sipao flašu vode u hladnjak. Sa zebnjom je pomislio da na ovoj vrućini to nije dovoljno, ali ne reče ništa.
    -Hajdemo.
    Kamion je nastavio svoj put predući kao dugačka šarena mačka uz brdo. Na vrućini su jedan po jedan počeli da dremaju. Ionako su malo spavali prethodne noći zbog predstojećeg putovanja.
    Iznenada, kamion se zanese i stade skoro istog trenutka kad iz četinarske šume odjeknuše pucnji.
    -Do djavola!
    -Nemoj da psuješ, već izlazi iz kamiona.
    Još jedan pucanj pogodi zadnju gumu. Oni pod ciradom se zgledaše. Tog trenutka, izadjoše dva mladića sa puškama uperenim u njih. Nisu bili stariji od Petra.
    Čovek, čije se lice nije videlo od zelenog šešira izadje na put sa puškom i pištoljem u rukama. Do njega stade momčić, malo veći od puške koju je jedva držao u rukama.
    Pavle i Monah se zgledaše. Lagano, ne dirajući oružje, izadjoše iz kamiona. Ovu dvojicu koja su pucala na njih je neka velika muka na to naterala.
    -Šta se dogadja?
    Monah je ponovio pitanje. Video je da se ovi ispred njih ustvari boje, a ne da prete.
    -Pridjite. Vi ispod cirade izadjite sa podignutim rukama.
    Dečak je to izgovorio drhtavim glasom.
    -Izlazite- reče Monah drugovima.
    Poslušali su ga.
    Marija pridje dečaku koji ustuknu držeći i dalje pušku.
    -Hajde -reče ona. -Spustite oružje, mi samo prolazimo do crkve.
    -Šta ćete tamo?
    Monotonim glasom, stojeći na suncu i znojeći se, Monah skrati priču što je više mogao. Napadači su se zagledali.
    -To je on- reče jedan od dečaka.
    -Ko sam ja?
    Onaj koji će zameniti našeg strica.
    -Sveštenika iz crkve koji je umro pre nekoliko godina?
    Svi od pridošlica klimnuli su glavama u isti mah.
    Čovek sa šeširom umorno spusti pušku. To su učinili jedan po jedan i ostali. Najmladji spusti pušku i zaplaka.
    -Šta se desilo?
    -Pre dva dana grupa razbojnika napala je našu kućicu u dvorištu crkve. Došli su valjda da opljačkaju crkvu. Naravno da ništa nisu našli. Prava crkva je pod zemljom, sagradjena tako još davno, baš zato da ne bi bila opljačkana. Postoji prolaz do nje kroz zid crkve nad zemljom. Tu su tajna vrata i stepenice koje vode u podzemni deo crkve sa oltarom. Ljuti jer nisu imali šta da opljačkaju, odveli su našu sestru sa sobom. Prodaće je na sajmu sutradan kod Kamengrada. Tu se odžava veliki sajam svake nedelje.
    -Kako ste se molili i obavljali crkvene obrede? –začudjeno je pitao Monah.
    -U delu crkve iznad zemlje. Iznosili smo sto iz oltara, ikone i knjigu. Naša sestra je održavala kandila i čistila crkvu.
    Na reč „knjiga“ Monah se trže.
    -Postoji li „Knjiga Proroka“ i jedan putir ukrašen kamenjen. Onaj koji sam sanjao?
    -Postoji- reče mladić. –Zato smo zaljučili da si ti sledeći koji će voditi crkvu, jer si znao tajnu o putiru i knjizi koju retko ko zna. Ti ćeš obnoviti našu zajednicu, jer su mnogi otišli. Crkvu je čuvao naš stric koji je umro. On je pričešćivao, krštavao i venčavao, a pomagao mu je naš najstariji brat.
    Pokazao je prstom na mladića do sebe koji klimnu glavom.
    -Pomozite nam da oslobodimo sestru.-zamoli on.
    Čovek sa šeširom ne reč ništa, ali pogleda molećivo.
    -Nem je- objasni mladić.
    Monah pogleda družinu. Svi odlučno klimnuše glavama.
    -Promenićemo gumu na kamionu, pa idemo do crkve, a sutra ćemo ići na sajam da oslobodimo vašu sestru.
    Tako su i učinili. Kad su promenili gumu, svi su se popeli u zadnji deo kamiona osim Monaha, Pavla i najstarijeg brata, koji je seo izmedju njih dvojice i služio kao neka vrsta vodiča.
    Kada je kamion stao ispred kapije, Monahu se činilo da sanja. Kamena ograda, čempresi, kamena klupa, sve je bilo tu. Crkva kao ona iz sna, samo oštećenog krova. Razasuti crepovi oko nje. To je bila jedina razlika izmedju sna i jave.
    Ostavili su kamion na jednoj maloj zaravni pred kapijom. Kapija je zaškripala kad ju je polako otvorila Monahova ruka. Ušao je lagano. Kao da je nekad davno išao ovom stazom pod drvećem ka crkvenim vratima. Neka čudesna sila ga je vukla ka crkvici. Pred vratima zastade. Doseti se nečeg i zaustavi se tog trenutka. Okrenuo se svima, okrećući tako ledja i crkvi.
    Trenutak je zaista bio neponovljiv. Stajao je usred svog sna, a njegovi prijatelji su gledali i očekivali da otvori vrata i kroči unutra. Pogled mu potraži Marijine oči. Nije plakala, ali su joj oči bile pune suza koje samo što joj nisu skliznule niz obraz.
    - Ne mogu- reče.
    - Ne brini- rekao je glasno najstariji od braće. – U tvom će se životu promeniti samo to što više nećeš biti monah, već sveštenik, a sveštenici naše vere se žene i imaju porodicu, ne ostaju u celibatu. Mislim da će prvo venčanje u ovoj crkvi, koju ćemo obnoviti i otvoriti, biti tvoje.
    Marija zajeca glasno. Sve ovo je bilo suvišno za nju. Monah je zagrli.
    - Onda više nisam Monah. Od ovog trenutka sam Jovan.
    Svi su se nasmejali.
    Držeći Mariju za ruku, Jovan otvori vrata. Ona samo malo zaškripaše. Zakorači u crkvu. Miris tamjana ga obuze. Začudjeno pogleda u upaljena kandila. U tom trenutku, sa malog zvonika se začu pevajući zvuk zvona. Najstariji brat, Danilo, otrčao je do zvonika. Zvona su pevala. Umilno i svečano, kako i priliči ovom času.
    Noć pred veliki sajam u Kamengradu proveli su, iako umorni, budni. Smešteni u maloj brvnari u crkvenom dvorištu koja je imala samo jednu prostoriju u kojoj se i kuvalo i boravilo u toku dana  i spavalo u toku noći, zbijeni na dva para kreveta na sprat i nekoliko pletenih stolica, nisu mogli ni da trenu. Okačena odeća na kuke na drvenim zidovima mirisala je na vlagu i budj. Upaljena sveća nasred sklepanog drvenog stola u ćošku brvnare pravila je duge senke po zidovima. Malo se govorilo. Samo su se dečaci zbili jedan do drugog i nečujno dišući spavali već posustali od umora. Danilo nije spavao.
    Jovan je sačekao da se uspavaju. Stavi ruku na rame Danilu i tihim glasom zatraži da ga odvede u crkvu do oltara. Danilo klimnu glavom. Škripnuše vrata i njih dvojica su se prosto išunjala iz brvnare.
    Noć je dala sasvim drugačiji izgled crkvenom dvorištu. Crni vrhovi čempresa stremili su ka nebu. Samo je blago svetlo kandila, koje se jedva naziralo kroz prozor crkve pokazivalo cilj njihovog izlaska iz sobe.
    Kada su došli do crkvice, Danilo se pun poštovanja izmače u stranu prepuštajući Jovanu da prvi udje u crkvu.
    Jovan stavi ruku na gvozdenu kvaku vrata, hladnu od noći. Kao da je nekad otvarao ta vrata, takav ga osećaj pogodi u trenutku. Nešto izmedju želje i straha. On pritisnu kvaku i vrata se tiho škripeći otvoriše. Dočeka ih tišina. Svetlost kandila zatrepta na hladnom vazduhu koji je ušao kroz vrata, stvarajući promaju zbog oštećenog krova.
    Udjoše. Jovan prvi put zagleda oko sebe. Freske po zidovima bile su izbledele i jedva su se navirale pri slaboj svetlosti. Pod od dasaka, uglačan i taman, oštro je mirisao na tečnost za podove. Kroz oštećen krov nisu se nazirale zvezde ni bleda mesečeva svetlost. Samo uplašena sova hučući uzlete sa krovnih greda. U prostoriji je stajala samo ispovedaonica u duborezu. Na vratima je pisalo: „Udji i oprostiće ti se“.
    Prišli su desnom zidu. Na fresci „Sveti Djordje ubija adždahu“ na vrhu svečanog koplja postojalo je malo ulegnuće koje Jovan ne bi primetio da mu ga Danilo ne pokaza.
    -Pritisni jako.
    Jovan pruži ruku i pritisnu ulegnuće. Začu se tihi šum, tih kao lepet ptičijih krila i deo zida na kome se nalazila freska se lagano pomeri.
    - Sidjimo.
    Danilo lampom osvetli uske, strme kamene stepenice. Dok su silazili, čuo se tihi zvuk zatvaranja vrata iza njih. Jovan oseti strah i pogleda Danila.
-         Ne brini. Postoji mesto gde treba otvoriti vrata i sa ove strane.
Silazili su jedan iza drugog dok svetlo lampe ne obasja podzemnu dvoranu.
    Dvorana je bila ukrašena freskama. Izmedju fresaka drveni ornamenti i tavanica na kojoj je bila naslikana „Tajna večera“. Slika je delovala toliko živopisno da se Jovan naježi. Svaki lik na slici nosio je karakteristike onog koga je predstavljao.
    Središnji deo slike kao da je isijavao svetlost. Blag Hristov pogled pružao je mir onom ko ga je gledao. Jovan nije mogao da skloni pogled, ni da se pokrene. Kao hipnotisan gledao je u oči Spasitelja. Nasuprot tih toplih, gotovo živih očiju, oči Jude, sitne i pakosne, kao da su u sebi skrivale sve laži sveta od njegovog postanka do danas.
    Danilo ga dodirnu po ramenu. Jovan se prekrsti i upre pogled na istočnu stranu. Oltar koji ga je progonio u snu stajao je ispred njega. Svetlost upaljenih kandila stvarala je krst na njemu i svetlucala i prelamala se kroz kamenje na čaši na oltaru. Knjiga u kožnom povezu bila je do nje. „Knjiga Proroka“, pročita Jovan naprežući oči na slabom svetlu. Danilo uperi baterijsku lampu na knjigu. Da. Tu knjigu je video u snovima.
    - Pridji i pogledaj.
    Jovan lagano pridje. Njegovi prsti dodirnuše kožni povez i pomilovaše krst u zlatotisku ispod naslova. Otvori knjigu. Tanka hartija fino zašušta pod njegovim prstima kao da mu šapuće.
    Proročanstvo je stajalo ispred njega. Proročanstvo koje je govorilo o patnji i stradanju, veri, nadi i ljubavi, ljubavlju iznad svega, prema Bogu i prema ljudima.
    Pred knjigom je stajao on, Jovan, koji će obnoviti crkvu i okupiti ljude u ovim teškim vremenima da se odupru zlu i prigrle dobro. Da se zlo koje se dogodilo više ne ponovi.
    Za trenutak oseti malodušnost. Da li će moći?
    Tog trenutka, kao odgovor na njegovo pitanje, začu se pesma zvona na jutrnju. Zvona su pevala kao nikad ranije, jasnije i jače nego kada su stigli.
    - Suviše smo se zadržali.
    Obojica su klekla ispred oltara. Svako je u sebi govorio svoju molitvu. Zatim su ustali  u istom trenu i uz stepenice se vratili u spoljašni deo crkve. Izašli su u dvorište.
    Videli su da su svi već budni.
    Brzo izbaciše dobar deo konzervi hrane, oružja i municije iz kamiona u brvnaru. Ostalo su poneli na sajam da bi mogli da prodju pored naoružanih stražara. Jedan rezervoar bio je pun goriva. U drugi staviše pištolje i municiju umotane u jedan gumeni ogrtač. Ogrtač jedva udje kroz otvor rezervoara. Poneše i nekoliko pušaka. Jednu staviše pod sedište, jednu pričvrstiše pod sam vrh kabine umotanu u drugi ogrtač. Dve puške su stavili pod ciradu, gde su seli svi osim Jovana, Pavla i Danila.
    - Marija, ti ostaješ. Neko treba da održava kandila u crkvi i pripremi ručak.
    - Vera će sigurno biti gladna. Ne verujem da su joj dali nešto da jede. Ona je samo roba i ništa više.
    - Ne brinite. Sve će biti u redu. Čuvajte se.
    Kamion lagano krenu ispred kapije.
    - Pavle, pažljivo.
    - Ne brini Monaše, izvini, Jovane.
    Pavlu je put uz brdo bio dosadan. Ponovo je pevušio. Za trenutak, skrećući pogled sa puta vide kako ga ona dvojica začudjeno posmatraju.
    - Šta se desilo?
    - Ništa, samo pevušiš pesmu crkvenih zvona.
    Pavle se nasmeja.
    -Pitao sam se koja je to melodija koja mi se vrzma po glavi od kako smo krenuli- reče.
    Kamion se truckao po neravnom putu. Vrućina je već  počela da se oseća i u kabini i pod ciradom.
    - Ako se ovako nastavi, municija iz rezervoara će početi da puca sama- zagundja Danilo.
    - Ima li još mnogo do cilja?
    - Pa i nema, samo je put loš, ima mnogo krivina. O tome ćemo morati da vodimo računa u povratku jer će nas najverovatnije goniti.
    Jovan iskrivi usta u prezriv smeh.
    -Gonili su nas mnogi- reče.
    Čvrstina njegovog glasa ohrabri ostale u kabini. Pavle nastavi da pevuši ritmički tonove. Danilo je prevrtao brojanicu po rukama.
    - Ne boj se- reče mu Jovan. – Radimo pravednu stvar, a tu straha nema.
    Danilo zahvalno klimnu glavom. Ipak strah ostade u njegovim očima.
    Da se približavaju sajmu videlo se i po tome što su počeli da sreću usput i ljudeu vozilima. Svi su išli polako u tom sveru. Oni su ušli u kolonu i lagano su se kretali kamenim drumom. Niko ih nije gledao, kao da je medju ljudima postojao neki prećutni dogovor. Svi su nosili ili ogrtače i kape ili kombinezone i kape da se zaštite od kosmičke radijacije i eventualno zaostale radijacije posle udara. U obliku sata na ruci ili kutijice, nalik na mobilne telefone, nosili su Gajgerove brojače i gledali u njih sa strahom. Dalje, samo dalje.
    - Da li su to mobilni telefoni?
    - Signala još uvek nema. Gajgerove brojače prave u raznim vidovima. Pravo je čudo šta čovek smisli za nekoliko dana kad ga natera nevolja.
    - Da kupimo neki? – Pavle pogleda Jovana za trenutak.
    - Zašto da ne. Videćemo šta traže.
    - Meni se dopada ovaj koji podseća na ručni sat. Ne moraš da ga držiš, ruke su ti slobodne.
    Ovo neobavezno ćaskanje u kamionu ih natera da zaborave na strah zbog predstojeće situacije. Veselo su pričali i smejali se kao da zaista idu na neki vašar.
    Kolona iznenada uspori. Došli su do platoa na brdu. Ispred njih ukaza se široki trg, a u daljini zgrade. Kamengrad. Trg je bio ogradjen bodljikavom žicom. Na svakih dvadesetak metara grupa stražara u odelima sličnim onim kakva nose ljudi-žabe, samo širim, sa bezbroj džepova na sebi i puškama u rukama.
    Približavali su se polako ulazu na plato gde su se nazirale tezge i ogromna gužva ljudi. Oni su prolazili, zastajali pored improvizovanih tezgi, cenkali se, nudili i tražili robu. Nasred platoa stajao je veliki beli šator, još uvek zatvoren.
    - Tu prodaju žene?
    - Prodaju žene?
    - I to je roba, kao i sve drugo. Ovde se sve prodaje i sve kupuje. Možeš da kupiš ženu, da iznajmiš plaćenike, bilo šta. Sve što ljudsko oko vidi i ruka napravi.
    Monah nije mogao da shvati kako se to svet izmenio za nepunih mesec dana. Šta se dogodilo u ljudskom umu da se ljudi ponovo vrate na početak? Da li je želja za preživljavanjem od njih napravila čudovišta, ili je to ljudsko zlo u njima bilo samo prikriveno i čekalo povod i trenutak da se oslobodi? Gde se gube dobrota, samilost, sažaljenje? Gde je granica dobra i zla u ovim vremenima?
    Grub glas mu prekinu misli.
    -Predajte oružje, na povratku će vam biti vraćeno. Zašto ste došli? Izadjite polako iz vozila i činite što vam se kaže. Neposlušnost se kažnjava smrću. Kradja se kažnjava smrću. Izazivanje nereda se kažnjava smrću. Na licu mesta.
    Izašli su polako iz kabine. Predali su puške  stražaru. Jedan od njih zaviri u kabinu. Pogleda pravo pod sedište i izvadi skrivenu pušku. Na onu drugu zato ne obrati pažnju.
    - Skrivanje oružja se kažnjava smrću.
    Njegovi drugovi škljoknuše oružjem.
    - Prvi put dolazimo – reče Pavle. –Čista zaboravnost. Drugi put ćemo znati. Sad samo želimo da kupimo Gajgerove brojače i još po nešto.
    Govoreći to stavi dve konzerve kompota stražaru u ruke.
    - Osvežite se, vrućina je.
    - Dobro, ali pazite, drugi put...
    - Razumeli smo. Neće se ponoviti.
    Stražar proveri i zadnji deo kamiona. Ne nadje ništa.
    - Sve je čisto- reče.
    - Prodjite.
    Ponovo se popeše u kamion.
    - Parkirajte se levo od ulaza.
    Prošli su stražu. Levo od ulaza, kraj ostalih vozilo, Pavle nadje slobodno mesto. Odmah ubaci kamion, ali tako da bude spreman za polazak.
    Svi su izašli i uključili se u gomilu. Poneli su vreću robe za trampu. Gurali su se da bi ostali zajedno. Sunce je peklo, a gužva bila velika. Stali su pred prvu tezgu sa Gajgerovim brojačima. Bilo je raznih vrsta brojača.
    - Mislim da želimo ovaj kao ručni sat -reče Jovan.
    - On je najskuplji. Šta nudite?
    - Imamo konzerve mesa i voća.
    - Imate li metke?
    - Imamo nešto.
    - Kutija metaka i tri konzerve mesa- odreza prodavac.
    - Kutija metaka i konzerva mesa- reče Jovan.
    - Dve konzerve i meci.
    - Kutija metaka, konzerva mesa i konzerva voća. Zadnja ponuda.
    - Može- posle kraćeg razmišljanja izjavi prodavac.
    Zamenili su robu. Danilo ponosno stavi sat na ruku.
    - Dobro smo pazarili- reče.
    - Dao bih ja njemu konzervu u glavu. Izrabljivač. –zagundja Pavle.
    - I ubili bi te stražari.
    Pavle pogleda strogo Danila.
    - Mnogo pričaš, mali.
    U tom trenutku, na centralnom šatoru diže se zavesa sa ulaza. Ljudi počeše da se guraju. Padale su podrugljive pošalice.
    Izadjoše dva plaćenika sa puškama u rukama.
    - Kako mogu da imaju oružje?
    - Oni su plaćenici i dozvoljeno im je jer štite gazdu.
    Jedna žena iznese pletenu stolicu. Debeli vlasnik šatora jedva se smesti u nju. Prste nalik na kobasice sklopio je preko stomaka.
    - Uvek očekujem da se stolica raspadne- glas do Jovana zazvuča podrugljivo. Neki čovek se cerio i gledao pravi spektakl pod šatorom. Dva muškarca razviše prašnjavi crveni tepih.
    - Počinje prodaja- najavi vlasnik zavaljen u stolicu.
    - Pomerite se na metar od šatora da mogu da prodju kupci i plate- reče jedan od plaćenika.
    Gomila ustuknu unazad gazeći jedni druge.
    Devojke, jedna po jedna, dovedene su iz zadnjeg dela šatora. Imale su samo neke oskudno vezane marame oko struka. Bile su uredno očešljane i umivene, čak i našminkanih usana, da bi se bolje prodavale. Samo je nešto u njihovim očima i koraku govorilo da su bile pod dejstvom droge.
Blago su posrtale, ukočenost pogleda dok su se kretale tepihom do mesta gde će stati. Danilo zaškripa zubima.
    - Vera- reče, kad crvenokosa devojka stupi iz šatora na tepih. Pogledaj joj je bio prazan, kao i kod njenih drugarica. Okrznu njenog brata bez trunke prepoznavanja. Gledala je kroz Danila kao da ne postoji. Gledala je uporno, u jednu tačku.
    Trgovanje poče.
    - Petre, idi do kamiona i izvuci oružje iz rezervoara gde smo ga stavili. Neka s tobom podje i Pavle. Pravite se da popravljate kamion. Petar će doneti pištolje, a ti, Pavle, ostani u kamionu i budi spreman da odmah kreneš čim dodjemo sa devojkom.
    Petar i Pavle klimnuše glavama i izgubiše se u masi ljudi.
    Jovan i Danilo se približiše šatoru.
    Kupci su birali devojke i jedan po jedan se pogadjali sa vlasnikom šatora. Svaka devojka je imala svoju cenu i nije bilo licitiranja. Jedan krupan, bradat čovek uhvati Veru za ruku i sa svojim telohraniteljem odevenim u crnu kožu povede je do prodavaca. Zavuče ruku pod bluzu, izvuče dva pištolja i kutiju municije i stavi ih pred njega. Danilo pretrnu i pogleda Jovana. On se okrenu da vidi gde je Petar. U tom trenutku, stiže Petar. Pištolje je zadenuo za pojas u pantalonama, a preko navukao kabanicu da se ne bi videli. Znojav i zajapuren na suncu koje je pržilo pod teškom kabanicom, stigao je zadihan, zaplićući nogama i gazeći krajeve jer mu je kabanica bila preduga. Stane pred Jovana, raskopča kabanicu i pogleda oko sebe. U grupi raznoliko obučenih ljudi koji su se gurali ispred šatora niko ih nije ni pogledao. Jovan izvuče dva pištolja i zadenu ih za svoj pojas ispod košulje. Danilo takodje gurnu ruku pod kabanicu i uze pištolj za sebe. Skrivao ga je ispod jakne i gledao u Jovana.
    - Daj rezervne šaržere- promrmlja Jovan.
    Petar ih izvuče iz džepa, jedan po jedan, stiskajući se uz Jovana i doturi mu rezervnu municiju.
    Jedan čovek, gurajući se pored njih, pogleda ih razrogačenih očiju. Jovan spusti ruku na pojas, gledajući ga pravo u oči. Čovek skrenu pogled i napravi se da nije video ništa.
    Bradati čovek je očigledno napravio dogovor sa prodavcem. Dograbi Veru za ruku i krenu iz šatora. Ljudi se razmakoše da naprave prolaz. Jovan, Petar i Danilo se proguraše do prolaza. U trenutku kad su prolazili kraj njih vodeći Veru, koja je išla pokorno, gledajući ispred sebe, Jovan i Petar gurnuše pištolje bradatom i njegovom plaćeniku u rebra. Danilo uhvati Veru za ruku.
- U kamion!- viknu Jovan.
    Napravi se pometnja. Ljudi tek tada primetiše oružje i poče opšte guranje i povlačenje. Danilo potrča, vukući Veru za ruku. Vera potrča za Danilom, ne čekajući da je on vodi. Istrže ruku i pogleda ga bistrim pogledom.
    - Hajde brže, brate- reče ona.
    Zapanjen, Danilo zastade za trenutak, a zatim oboje pojuriše ka izlazu.
    U gomili, Jovan i Petar su se obračunavali sa bradatim kupcem i njegovim telohraniteljem. Jovan udari pištoljem bradonju po glavu. Bradonja pade. Telohranitelj pokuša da uperi pušku u Jovana, ali Petar opali iz pištolja u vazduh. Jovan se okrenu i uperi pištolj u telohranitelja. On opali u Jovana, ali zbog opšteg guranja promaši. Metak pogodi nekog od ljudi iz gomile, koji kriknu i posrnu. Svi koji su se tu našli počeli su da se guraju i beže što dalje. Gomila zahvati i Jovanovog protivnika i ponese ga sa sobom. Puška mu ispadne iz ruku.
    Jovan u Petar dotrčaše sa pištoljima u rukama i upadoše u zadnji deo kamiona. Vera, koja dotrča sa njima, vešto se pope u kamion i sagnu se što je niža mogla. Danilo opali prema kapiji i takodje ulete u zadnji deo kamiona. Pavle dade gas. Pucalo se na sve strane. Kamion prolete kroz kapiju i obori jednog od stražara. Drugog pogodi Jovan u nogu. Ovaj pade. Njegova puška opali u vazduh. Kamion je niz brdo nastavio svoj put ubrzavajući sve više i više. Nekoliko ljudi na motorima, sa pištoljima u rukama vozili su za njima i pucali. Na sreću, zbog truckanja i kamiona i motora po neravnom putu, meci su samo očešali kamion. Jedan pogodi ispruženu Petrovu ruku iz koje ispade pištolj i zakotrlja se po putu. Petak jeknu i pade nazad u kamion. Kamion je truckao putem. Danilo skinu ogrtač i ogrnu Veru. Petar na sreću nije bio teško ranjen. Rana je bila prostrelna, neće morati da vade metak. Krvario je. Jovan pocepa rukav Petrove košulje i iskoristi je da mu poveže ruku.
    - Dajte mi vode, ako ima- reče Vera.
    - Zar ti nisu dali drogu kao i drugima?- zapanjeno je upita Danilo.
    - Jesu,brate, ali ja od sinoć nisam pila vodu. Znala sam da će nas drogirati pred prodaju, a voda je najzgodnija za to. Žedna sam.
    Danilo joj dobaci bocu sa vodom i prvi put otkako su krenuli, slatko se nasmeja.
    - Trčala si kao vetar. Ne znam šta bi bilo da sam morao još i tebe da vučem. Sigurno bi nas uhvatili.
    Vera se osmehnu. Osmeh joj se zamrznu na licu. Motori su se približavali.
    - Dajte i meni neko oružje- reče ona.
    Jovan joj dobaci pištolj.
    Svi su zapucali na motoriste koji su uzvraćali. Praštalo je na sve strane, dok je kamion jurio niz brdo u punoj brzini.
Na krivini, jedan motor skliznu sa puta i poče da se kotrlja niz strminu. Vozač je pao sa sedišta i nije ustao, verovatno onesvešćen od udara.
    Zbog svoje mase kamion je jurio mnogo brže od motora. Pavle je vozio kao da vozi na reliju. Iskusni šofer pokazao je svoje umeće.
    Uskoro se pred njima pojavi crkva. Kamion stade pred kapijom. Svi iskočiše iz kamiona, gledajući na put iza sebe. Nisu videli ništa.
    - Da li su odustali? – upita iznemoglo Petar.
    - Možda će noćas ponovo doći- reče Jovan. Pogled mu se zaustavi na stazi kojom je Marija trčala prema njima. Očekivala ih je sa strahom. Uz nju su trčala njena braća. Nemi čovek je stajao na ulazu u crkvu. Suze su mu potekle niz lice videći kćer.
    Marija zagrli Jovana i Pavla. Pozdravi se sa Verom i uvede je u brvnaru. Uneše i Petra kome se zbog gubitka krvi zavrtelo u glavi.
    Dok je Marija pomagala Veri da se obuče, Pavle u Jovan su smestili Petra na jedan od kreveta. Luka i Marko su stalno zapitkivali o tome kako je bilo na putu.
    - Ako ne prestanete- reče Marija- nećete dobiti ručak. Izlazite iz brvnare dok se Vera presvuče.
    Kikoćući se i gurajući jedan drugog dečaci izadjoše u dvorište.
    - Doći će noćas.
    Jovanov glas delovao je ozbiljno i zabrinuto. Vera je počela da drhti.
    - Otkud znaš?
    - Osećam. Znaju gde su je ukrali, a i kamion će prepoznati ispred crkvenih vrata. Pošto je tako, nema svrhe ni da ga sklanjamo.
    Kapija je bila suviše uska da bi kamion ubacili u crkveno dvorište. Nisu imali gde da ga ostave, osim da stoji tu gde su ga parkirali, na maloj zaravni ispred crkve.
    - Da li će smeti da napadnu crkvu?
    - Naravno. Briga ih za to što se radi o crkvi. Takvi ljudi ni u šta ne veruju i ništa ne poštuju.
    U tom trenutku zazvoniše zvona. Zvonila su i pevala kao da žele nešto da im kažu. Verin otac je dao sve od sebe da bi zvona zvonila dugo, dugo…
    Lagano u dvorište su počeli da dolaze ljudi iz okoline. Ta zvona su za njih uvek imala posebno značenje. Zvonili su kad god je bilo i lepih i ružnih dogadjaja. I onda, kada je udar prohujao zvonila su i opominjala. Ponovo su, kao u ranija vremena, počeli da dolaze, u strahu, čudeći se, ali znajući da zvona ne zvone toliko dugo bez porebe. Zvona su zvonila i kad se dvorište napuni ljudima, prvi put posle nesreće koja ih je sve zadesila.
    Jovan otrča do Verinog oca.
    - Dvorište je puno, možeš da prestaneš.
    Čovek ga pogleda. Razumeli su se pogledima. Jovan ga uhvati pod ruku i povede niz drvene stepenice.
    Napolju su se ljudi gurali i nadvikivali sa Danilom i Verom koji su objašnjavali ukratko da će crkva te noći biti napadnuta od strane pljačkaša i ubica. Niko ne garantuje da posle crkve neće napasti i kuće u blizini.
    - Moramo im jednom stati na put i odupreti se- čovek koji je to izgovorio istupi napred.
    Narod poče da se komeša. Medjusobno su raspravljali. Jedni su potvrdjivali klimanjem glave. Drugi su izgledali neodlučno.
    - Moju sestru su oteli pre nekoliko večeri. Danas su je izveli na prodaju. Ko garantuje da sutra neće biti vaše žene, sestre, kćeri?
    - Oni su ubice, ne znaju za milost.
    - I oni su ranjivi. Moju smo sestru oteli od njih usred sajma i evo nas ovde. Znači da se mogu pobediti.
    - Kako?
    - Napravićemo plan odbrane. Najvažnije je da budemo složni. Ako ih ne savladamo noćas, sutra će raditi šta žele.
    - Oni i sad rade šta žele!
    - Da, ali sve ima svoj kraj.
    - Tako je!
    Sve više ljudi je ponavljalo poslednji povik. Kao da su se oslobodili straha.
    - Vreme je da se uvede neki red posle svega što se dogodilo. Ne nasilnički, već običan, normalan red medju ljudima, medju nama što smo preživeli. Kad smo već imali tu sreću da ostanemo živi, neka se život normalno nastavi. Uvedimo red, pomozimo jedni drugima, izgradimo porušeno i nastavimo tamo gde smo zaustavljeni, ne našom voljom, već voljom nasilnika. Po razorenim mestima se polako uvodi red. Čuli smo na radio-stanici. Regularna vojska je reorganizovana i ide od mesta do mesta pomažući ugroženima. Ljudi se po mestima organizuju u teritorijalnu miliciju. Ruševine se raščišćavaju. Na žalost, radijacija se neće tako lako ukloniti, ali vreme će pomoći da i ona nestane jednog dana. Sada smo mudriji i pametniji za onoliko koliko je potrebno da shvatimo da sve možemo dobiti, ali i izgubiti. Zavisi od toga koliko budemo spremni da cenimo ono što imamo. Jednom moramo početi da gradimo taj novi svet sloge i ljubavi da odbranimo što volimo i ono što imamo. Zašto ne bismo počeli odmah?
    Jovanov glas je odjekivao crkvenim dvorištem. Ljudi su slušali u tišini i s’poštovanjem. Polako, jedan po jedan, počeli su da klimaju glavama i zgledaju se, slažući se sa Jovanovim rečima.
    - Ko si ti?
    Jedan za srugim okupljeni su ponavljali ovo pitanje gledajući Jovana.
    - Ja sam onaj koji je došao da vodi ovu crkvu i da vas okupi ponovo zajedno u ime bratske ljubavi.
    - Onda vodi i nas!
    Uzvik tog jednog čoveka koji je spontano uzviknuo ono što su tog trenutka pomislili oni koji su stajali ispred Jovana počeše svi da ponavljaju.
    - Bićemo uz tebe!
    - Vodi i nas!
    Jovan se osmehnu.
    - I ja ću biti uz vas i ići sa vama. Borićemo se zajedno.
    Te večeri dvorište crkve je neobično izgledalo. Posedali po travi, ljudi su zapalili vatre. Okupljeni oko vatre, razgovarali su i smejali se kao da se ne očekuje bitka. Vatra se čudno poigravala sa njihovim licima, praveći senke po travi, koje su igrale i izduživale se ili skraćivale, zavisno od veličine plamena. Bez obzira na toplinu vatre, noć je bila hladna. Prvi put su se na nebu videle zvezde od kada se desila nesreća. Ko je imao oružje, poneo ga je sa sobom. Jovan je podelio višak oružja i municije koje je njegova grupa donela iz kampa. Danilo mu pridje.
    - Crkva je na padinama brda imala vinograda. U donjem delu brvnare gde smo bili, ima bačvi sa vinom.
    - Idi i pogledaj. Nadjite i čaše i bokale u brvnari pa donesite da ponudimo ljude. Otvorite mesne konzerve, narežite meso i donesite ih. Večeras ćemo podeliti ono što smo doneli, ionako ne znamo šta će biti sutra. Lakše ćemo siti podneti ono što će biti noćas, nego gladni.
    Danilo klimnu glavom i ode. U tren oka, stiglo je vino u bokalima. Idući od čoveka do čoveka sa bokalom i čašom u ruci, Marija i Vera nudile su vino. Marko i Luka nosili su tanjire sa hranom. Jelo se prstima, jer dovoljno pribora za jelo nisu imali. Ljudi su se grejali vinom i njime razgonili svoj strah od onog što predstoji.
    Jovan je sedeo na ivici kamene klupe. Gledao je u iskre koje su od upaljenih vatri sa dimom letele prema nebu. Izgledalo je da je celo dvorište posuto zvezdama, a dim je ličio na sive i bele oblake.
    Pogledao je u zvezde. Tog trenutka se zapita da li su i veče pre Kosovske bitke izgledale ovako. Da li su treptale i hrabrile one koji su se spremali za odlučni boj? Da li je knez Lazar na licima svoje vojske i svojih vitezova video istu odlučnost, hrabrost i potrebu da se zaštite nevini i odabrani ono što se ima i ono što se voli.
    Začudjeno se trže kada Marija stade ispred njega sa bokalom vina u jednoj i putirom, koji je uzela iz donjeg dela crkve, u drugoj ruci.
    Vino je teklo pred njegovim očima, crveno i teško. Crveno kao krv i teško kao strah koji mu je čučao u grudima. Bojao se ne za sebe, već za one koje je voleo i za one koji su sedeli ispred njega! Vino je penilo u čaši. On ustade.
    - Prijatelji! Braćo!- glas mu je bio odlučan. Svi ućutaše, jedan po jedan. Tišina se širila oko njega u koncetričnim kugovima. Ljudi su podigli glave.
    - Za pravdu!- nazdravi Jovan.
    - Za pravdu!- zaori se oko njega.
    Jovan podiže pehar. Čudno se iskrilo vino u njemu. On otpi i podiže glavu. Pogleda u zvezde, pa u ljude ispred sebe. Osvetljeni mnogobrojnim vatrama oni su se talasali ispred njegovih očiju kao voda koja će srušiti branu.
    Svi ponovo posedaše. Noć je odmicala. Mnogi su počeli da dremaju. Marija mu dodirnu ruku.
    - Nešto se čuje sa gornje strane brda iznad nas- reče mu.
    Jovan oslušnu. Zaista, čulo se daleko zveckanje, kao da se približava neka velika grupa ljudi.
    - Pogasite brzo vatre- reče on.
    Ljudi su skočili na noge. Zavlada neko čudno uzbudjenje medju njima. Pogasili su vatre i okupili su se oko Jovana. On je osećao njihove poglede na sebi.
    - Dolaze- reče.
    - Mi smo spremni- odgovori neko iz gomile.
    - Neka žene i dečaci udju u crkvu. Rasporedite se duž ograde i pripremite se da ih dočekamo. Jedna grupa neka ode na kapiju. Izaći ću i pogledati šta nam stiže iz Kamengrada.
    Jovan izadje kroz kapiju i pogleda prema Kamengradu, odakle se su očekivali neprijatelja. Crna masa valjala se od Kamengrada prema njima. Lagano, kao da se spušta magla, kao kada se valja veliki talas, dolazili su oni sa kojima će se sukobiti.
    Jovan se vrati nazad. Osloni se ledjima na zid i dodirnu prvog do sebe, koji ga je upitno gledao.
    - Neka niko ne puca dok ja ne budem pucao. Utišajte se, bez razgovora i budite spremni.
    Poruka se tiho prenela od čoveka do čoveka.
    Kada se prvi neprijatelji pokazaše pred njima, Jovan izadje pred kapiju. Nečujno, tiho, pojavi se njegova visoka prilika ispred ulaza u crkvu. Nije se bojao da izadje ispred neprijatelja. Samo mu se na trenutak pojavi Marijin lik pred očima i on je znao da će sve učinuti da je zaštiti, kao što je znao i da svako od njegovih saboraca, kao i on, pred očima vidi svoje najmilije. To je bilo dobro, jer će se za njih i boriti.
    Ispred grupe iz Kamengrada izdvoji se krupna, bradata prilika. Oni, koji su bili na sajmu, prepoznali su čoveka koji je želeo da kupi Veru.
    On je verovatno imao Veru pred očima i krenuo da se bori za nju, pomisli Jovan. Ljubav se ne dobija kupovinom, on je to dobro znao. Ljubav se zasluži ili ne zasluži. Ovaj je nije zaslužio. Došao je da plati Veru krvlju njenih prijatelja.
    Ljudi iz Kamengrada se zaustaviše pred Jovanom. Bradati ga pogleda s’mržnjom. Čak i u mraku se to osećalo.
    - Došao sam po devojku. Pripada meni, pošteno sam je kupio i platio. Ti si ukrao tudje, a za kradju se zna kazna.
    - Zna se- reče Jovan. –Devojka je ukradena iz ovog dvorišta i ko je ukrao i prodavao treba da se kazni smrću. Šta će, medjutim, biti sa onim ko kupuje ukradeno?
    - Ja to nisam znao.
    - Naravno da si znao. Sigurno je da one jadnice pod šatorom nisu ni trgovčeve kćeri, ni rodjake. Sve su ukrali njegovi ljudi. Na pogrešno si mesto došao da kažnjavaš.
    - Ali ja nisam!
    Visok tamnokos čovek sa puškom u ruci i pištoljima za pojasom izadje pred Jovana.
    - Ko si ti?
    - Ja sam onaj čiji si sajam rasturio. Ja organizujem sajam i garantujem mir za trgovce, i za kupce i za prodavce. Ti si taj mir narušio danas, a za izazivanje nereda, kazna je smrt. To si danas čuo na kapiji kad si dolazio. Trebao si da se vratiš jer nisi došao da trguješ. Ako te ne kaznim zbog toga, više ni jedan sajam neću održati. Upropastićeš mi posao, prijatelju. Uz to, čuvari su mi ranjeni.
    - Ja to nisam želeo, našli su se na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.
    - Ne, našli su se na pravom mestu u pravo vreme da uhvate lopova!
    Jovan shvati da razgovorom neće rešiti ništa. Do sukoba će neminovno doći. Pokuša još jednom da urazumi protivnika.
    - Ništa nije vredno ljudskog života. Ni sujeta, ni zarada.
    - Ako čovek ne drži do sebe, nije vredno ni da živi.
    - Ne želim da sa tobom vodim filozofske razgovore, već da sprečim krvoproliće. Preživeli smo jednu katastrofu. Da li je to bilo zato da sada poubijamo jedni druge?
    - Preživeli smo jednu katastrofu. Priroda je napravila izbor. Ovog jutra, jer upravo sviće, napraviće nov izbor. Bolji će pobediti i ne samo bolji, već i sposobniji. Oni koji pobede, imaće sve. Oni koji izgube, izgubiće sve.
- Vrati devojku i podji sa nama. Tako će tvoji prijatelji preživeti i pravda će biti zadovoljena, a krivac kažnjen.
    - Lepo pričaš, ali ne govoriš istinu. Došao si da proliješ krv, da pljačkaš i ubijaš u ime pravde o kojoj govoriš. Pa ako je tako, neka krv bude prolivena. Ja i ti. Jedan protiv drugog. Pobednik dobija sve.
    - Pristajem.
    Govoreći to, visoki čovek uperi pušku u Jovana, ali ne stiže povuče okidač. Jovan je stisnutih usta opalio iz pištolja koji mu je iz rukava, gde ga je sakrio, skliznuo u ruku. Nije ni o čemu mislio u tom trenutku. Sva njegova pažnja bila je usmerena ka protivniku. On posrnu, pogodjen u grudi metkom iz Jovanovog pištolja. Puška mu ispade iz ruku. U tom trenutku, kao da je svanula zora. Vatra iz oružja Jovanovih saboraca osvetli mrak. Čuli su se jauci, neko je izvikivao zapovesti. Jovan se u trenutku povuče sa kapije i skloni u crkveno dvorište. Savest ga nije pekla, sve je pokušao. Bol u ramenu ga je sprečavao da misli, ali ga nije sprečavao da postupa instinktivno. Instinkt samoodržanja je najjači kod čoveka, Jovan je bio živa potvrda tog tvrdjenja. Činio je ono što je u trenutku osećao da treba da čini. Zaklonio se iza gvozdene kapije i bacio u žbun šimšira u blizini. Grana šimšira mu izgreba obraz, ali žbun spreči njegove protivnike da ga dobro vide.
    Pucnjava je odjekivala na obe strane. Protivnici nisu očekivali ovoliki broj neprijatelja. Nisu očekivali skoro nikakav otpor, a naišli su na neočekivano jak. Strah obuze napadače i počeše da beže. Ostavljali su mrtve i ranjene prijatelje na putu. Svako je brinuo samo što pre da pobegne. Pljačka, koju su očekivali, nije im ni pala na pamet.
    Zora, koja je počela da je javlja, otkri pred očima preživelih mrtve i ranjene na obe strane. Rumeni oblaci pri izlasku sunca i kamenje poprskano krvlju pružalo je grotesknu sliku pred očima.
    Marija i Vera su izašle iz crkve da pomognu pri previjanju ranjenika. Vera je otrčala u brvnaru iza crkve i vratila se sa punim rukama traka na koje je iscepala čaršave služeći se rukama i kuhinjskim nožem. Marija je donela flaše sa sredstvom za dezinfekciju rana koje su poneli iz kampa. Mnogo je ljudi bilo ustreljeno i metke je trebalo vaditi. Prebacili su ih u brvnaru. Medicinski pribor nisu imali, pa su se služili noževima koje su dezinfikovali na vatri.
    Postupak je bio isti i prema prijateljima i prema neprijateljima. Ranjenike iz Kamengrada prebacili su u crkveno dvorište da sačekaju previjanje ili vadjenje metaka iz rana. Mrtve su skupili na gomilu kraj ulaza. Na svu sreću, nije ih bilo mnogo. Bez obzira na to što se pucalo na sve strane samo su četvorica smrtno pogodjena, tri napadača i jedan branilac.
    Sahranićemo ih na delu brda iznad crkve- reče Jovan. –Naravno, prvo ćemo zbrinuti ranjene.
    Svi su se složili.
    Radeći složno oko ranjenika, vreme im je brzo prolazilo. Zastali su samo na trenutak, kada se na vratima pojavio čovek iz Kamengrada i saopštio da su napadači po povratku u gradić spakovali svoje stvari, posedali u vozila i u očitoj panici napustili Kamengrad. Sa suprotne strane, uz brdo, dolazila je kolona regularnih vojnih jedinica. Sukob je bio neminovan. Iscrpljen od bitke pred crkvom, neprijatelj je predao oružje. Vojska ih je pohapsila i smestila u improvizovani zatvor u delu Gradske kuće.
    Branioci su odahnuli. Brzo su sastavili grupu svojih predstavnika na čelu sa Jovanom koja je kamionom otišla za Kamengrad na dogovor sa vojskom. Trebala im je i tehnika i pomoć u ljudstvu da obnove crkvu i prigradsko naselje u njenoj blizini.
    Kamion se peo istim putem do Kamengrada kojim su i išli na sajam. Nada, koja se javila u njihovim srcima održavala ih je iako umorne u dobrom raspoloženju. Burna je noć bila iza njih. Svako je u sebi nosio strah za Petrovu sudbinu. Ranjenik je ostao u crkvi, a o njemu su brinule Marija i Vera. Naročito Vera. Njeno zahvalno srce je od prethodne večeri kucalo sasvim drugačije, nalik na veselu pticu, u njenim grudima.
    Taj mladić, sasvim joj nepoznat, koji ni nju nije poznavao, stavio je život na kocku da bi je spasao strašne sudbine da bude prodata kao stvar i bez prava da voli i bude voljena. Kao i sve mlade devojke, Vera je sanjala o svom princu na belom konju i kao i svi prinčevi na belom konju lice njenog je bilo u nekoj srebrnastoj magli. Od prethodne večeri, magla se razišla i lice je dobilo Petrov dečački obris. Vera se zaljubila, a da toga nije ni bila svesna, zaljubila se u tog dečaka-čoveka, veselog i ozbiljnog, detinjastog i mudrog u isto vreme. Ništa je nije moglo odvojiti od njegovog bolesničkog kreveta. Marija je pokušala da je odmeni jer ni sama nije mogla da spava zbog brige o Jovanu. Žena je najbolje razumela ženu, pa i Marija Veru, Zato nije insistirala da Vera ode da spava i da se odmori.
    U sobi je sve bilo mirno. Petar je, gledajući Veru i držeći njenu ruku u svojoj, polako utonuo u san.
    - Hajdemo malo u baštu- predloži Marija. –Petar i dečaci uveliko spavaju, a zaslužili su to posle današnjeg dogadjaja.
    Obe žene izadjoše do kamene klupe i sedoše na nju. Večernja svežina rastera san sa njihovih očiju.
    Vera pogleda u nebo. Izmedju oblaka nazirale su se zvezde.
    - Gde li je njegova zvezda?
    - Pored tvoje.
    - A moja?
    - Pored njegove.
    Vera i Marija se osmehnuše jedna drugoj.
- Ti voliš Jovana- reče Vera.
    - Zar se toliko vidi?
      Vera se nasmeja i klimnu glavom.
    Marija se uozbilji. Kroz mozak joj se stalno vrtelo pitanje: “Gde su oni? Šta sada rade?”
    Za to vreme, grupa u kamionu prolazila je kroz rastureni sajam. Iskrivljene tezge, razbacane čaure i neminovne gladne mačke i psi lutalice povlačili su se izmedju tezgi i jeli ostatak hrane bačene još od podneva, kada je nestala opšta zbrka na sajmu.
    Kamion prodje pored sajma i nastavi ulicom izmedju polusrušene zgrade u kojima se još uvek stanovalo. Oprane bluze, veš i haljine ljuljuškale su se na povetarcu. Na jednoj terasi, u oljuštenom crvenom loncu stajao je rascvetali suncokret. Stajao je kao znamenje da će sunce i dalje obasjavati Kamengrad.
    Ispred jedne od najočuvanih zgrada, kamion stade. Nekoliko vojnika, koji su stražarili pred ulazom, pridjoše vratima kamiona.
    - Došli smo do glavnokomandujućeg. Mi smo iz naselja u dolini, u blizini crkvice.
    Vojnici klimnuše glavama.
    - Ivane- reče najstariji po činu jednom od vojnika- odvedi ih pukovniku.
    Udjoše u hladovinu zgrade. Zgrada za divno čudo nije bila mnogo oštećena i u njoj se moglo bez straha od rušenja stanovati. Na spratu ih dočeka nekoliko razvijenih državnih zastava ispred jednih vrata. Vojnik pokuca i udje. Oni stadoše da čekaju.
    - Udjite- reče vojnik posle nekoliko trenutaka.
    Za starim drvenim pisaćim stolom, direktno preko puta vrata, sedeo je prosedi oficir i posmatrao geografsku kartu. Iza njega bila je okačena geografska karta Evrope. Okačene žute zastavice na pojedinim mestima bile su razasute po čitavoj Evropi.
    - Znači nismo samo mi ugroženi- Jovan odgovori na nepostavljeno pitanje.
    Oficir diže glavu.
    - Mislim da ne treba da napominjem od kolike je važnosti da se o tome ne govori. Ne valja izazivati paniku.
    - Mislim da ne treba da napominjem da ćemo ćutati- u ime svih odgovori Jovan.
    Čovek se osmehnu.
    - Sedite, gospodo.
    Pruži ruku prema flaši žestokog pića i poče da redja čaše ispred sebe. Nazdravili su budućnosti.
    - A sada, da vidimo šta je vama konkretno potrebno- reče oficir pošto obrisa usta od pića.
    - Mislim da bi bilo najbolje da se obrazuje komisija i da ona proceni štetu i potrebe. Isto tako, mi smo noćas imali oružani napad od strane grupe ljudi. Trebalo bi ih kazniti, bar one koji su uhapšeni kod nas ili sa vaše strane.
    Posle obavljenog razgovora predstavnici Jovanove grupe i predstavnici vojske obišli su porušenu crkvu i kuće u blizini i utvrdili štetu. Tek je trebalo planirati obnovu. Za vreme zajedničkog ručka u porti crkve dogovarali su se o tome šta sve treba učiniti. Trebalo se povezati i sa ostalima koji su preživeli katastrofu.
    Ispraćajući vojnike, svi prisutni su osećali duboko u svojim srcima da počinje nov period u njihovim životima, period obnove, saradnje i uzajamnog prijateljstva.
    Jovan je stajao na ulazu u crkvu, gledajući kako se spušta sumrak na jedan dan koji je bio preloman u njihovim životima. Oblaci na nebu koji su lagano promicali pred njegovim očima kao da su sa sobom odnosili sve one loše i ružne stvari u njihovim životima i donosili vedrinu i čistotu, kao nebo koje je bilo iznad njih. Imali su sreću da prežive, da ostanu i opstanu. Zato što su se nadali, zato što su verovali, dobili su drugu šansu da nastave normalan život, dostojan čoveka. Da li je pehar iz crkve zaista bio pehar kneza Lazara da li je to bio pričesni pehar nije bilo važno. Taj pehar je nosio svako iz Družine monaha svetog kneza Lazara u svom srcu, njihovo srce ih je vodilo pravednim putem. I ti, čitaoče, imaš svoj pehar koji će te voditi ako potražiš u svojim grudima. Neka te vodi, kao i Jovana i njegove drugove, putem vere, nade i ljubavi, u srećnu budućnost.
   




Šest meseci kasnije

    Sedeći na kamenoj klupi pred crkvicom, sveštenik je zaklopio knjigu. Vetar se igrao njegovom bradom, koja je osedela ja jednu noć, noć kada je od monaha postao sveštenik. Oči su mu bile uperene u zrak zalazećeg sunca koji se probijao kroz guste grane čempresa sve do njegovog lica. Rumena svetlost zalazećeg sunca obasjavala je nebo iznad vrhova drveća. Mala smedja veverica, skačući sa grane na granu promače ispred njegovih očiju. Život se ponovo vraćao posle velike katastrofe u svom punom sjaju.
    Svi oni, koji su tražili pehar kneza Lazara sa zadnje večere pred Kosovski boj pomenut u Knjizi Proroka tražili su NADU. Našli su je duboko u svojim srcima. Nada i vera u život, u postojanje, taj Božji dar, su ih održali. I ne samo njih, već sve one koji su preživeli bol i patnju, prevazišli pretnju smrti i vratili životni ciklus na novi početak. Sloga, ljubav i požrtvovanost koje su nosili u duši pomogli su im da prevazidju sva iskušenja.
    - Nada, vera, ljubav- prošaputa on –sveto trojstvo i zakon života.
    Uz njegove noge, sklupčana na travi, sedela je žena. Marija je naslonila glavu na njegove noge. Mlada devojka je odrasla, ali se njeno srce nije promenilo.
    Njena mala ruka poklopi njegovu veliku ruku čvornovatih prstiju. Nežnost poklopi snagu mišića i pokaza svoju jačinu. Miris njene kože nadjača miris baruta za koji je Jovan mislio da se nikad neće izgubiti iz njegovih nozdrva i da će ga zauvek podsećati na noć odluke i smrti.
    Nasmejala se i taj smeh je zazvonio u tonu njenog glasa kao crkveno zvono. Muzikalno, moćno, sveprisutno… Zvono koje budi nadu, podstiče veru i oglašava ljubav.
    - Više nisi Monah. Sada si samo čovek koga mogu i hoću da volim. A ti? Osećaš li da je došlo vreme da prestaneš da živiš sam?
    On klimnu lagano glavom.
    - Zvona će uskoro pevati za nas, na našem venčanju. Pevaće i kada našu decu budemo donosili na krštenje.
    On stade. Znao je da će zvona za njih zvoniti i treći put, kad budu pošli na put bez povratka, ali to je bilo tako daleko, tako daleko…
    Sova je preletela ispred njihovih očiju. Njen huk ih prenu iz ovog razgovora i promeni im tok razmišljanja.
    Jovan podiže glavu. Na nebu, tamnom i dalekom, nije bilo ni oblačaka. Zlatni mesečev krug sijao je jače nego ikad. Oseti toplotu oko srca i osmehnu se.
    Njen osmeh mu odgovori u tami.
    Krckanje suvih grančica nije čuo niko.
    Sa drveta u blizini hučući uzlete sova.